Milorad Pavić
U ovom radu1 autor nastoji predočiti plovidbene rute srednjim i južnim Jadranom kao sastavnice glavnog istočnojadranskog dužobalnog plovidbenog pravca krajem XVI. stoljeća, i to onako kako ih donosi Giuseppe Rosaccio2 u svom “Viaggiu”. Pri razradi su korištena dva gotovo identična izdanja, iz 1598. i 1606., te jedno od Rosacciovih izdanja iz I. pol. XVII. st., budući da se ovo posljednje donekle razlikuje po broju i rasporedu pripadajućih tabli. Unatoč konjukturi u brodarstvu i razvoju navigacijskih pomagala u XV. i XVI. st., duga plovidba istočnim Jadranom i dalje se odvijala uz obalu, prvenstveno radi zaštite od vremenskih nepogoda na moru, a izbor usputnih postaja ovisio je o svrsi i konačnom odredištu putovanja. Brodovi su iz pravca Venecije nakon Zadra nastavljali prema Šibeniku slijedeći obalu. Ovisno o mletačko-turskim odnosima, plovilo se po potrebi i do Skradina. Trogir i Split bile su sljedeće važnije postaje. Iz Splita se put nastavljao slijedeći obalu, ili mnogo češće između srednjodalmatinskih otoka Šolte, Brača, Visa, pa dalje do Korčule i Dubrovnika – najvažnijeg pomorskog središta u XVI. st. na istočnom Jadranu iza Venecije. Najvažniji transverzalni plovidbeni pravac Jadranom također je vodio preko spomenutih srednjodalmatinskih otoka, zatim Palagruže i Tremitskog otočja do zapadne jadranske obale. Gotovo nezaobilazna postaja mletačkih brodova bila je u Kotoru. Nakon Boke kotorske i Budve plovidba se nastavljala duž obale u posjedu Osmanlija, pored luka Ulcinj